Postulati STR

Postulati (aksiomi) specijalne teorije relativnosti (STR) Alberta Ajnštajna:

1) U svim inercijalnim sistemima svi fizički zakoni formulišu se na istovjetan način;

2) Brzina svjetlosti u vakuumu u svim inercijalnim sistemima jednaka je u svim pravcima i smjerovima, i ne zavisi od kretanja sistema ili izvora (svjetlosti).

Postulat – Aksiom, polazna (osnovna) tvrdnja. Tvrdnja koja se ne dokazuje i ne izvodi (ne može se izvesti) iz bilo koje druge tvrdnje, tvrdnja koja je potpuno neovisna o drugim (drugačijim) tvrdnjama. Polazna istina koja proizilazi iz opšteg iskustva i spoznaja stečenih iskustvom i intuicijom, opšte prihvaćena i ne sumnjiva istina koja je očita (ne sporna), koja se podrazumijeva i kao takva ne dokazuje se (ne treba je dokazivati).

Teoreme (pa i cijela teorija) izvedene iz polaznih aksioma mogu biti formalno pravilne (relativno istinite), ali to nikako ne znači da moraju biti i da jesu objektivno istinite.

U tumačenju i primjeni postulata specijalne teorije relativnosti Alberta Ajnštajna uočio sam začuđujuće mnogo površnosti, nedoslijednosti i protivrječnosti i među matematičarima i među fizičarima! Albert Einstein ne navodi "referentni sistem" u vakuumu u odnosu na koji definiše (iskazuje) brzinu svjetlosti, niti navodi način kako tu izjavu (tvrdnju) možemo potvrditi (provjeriti). Prema samoj formulaciji postulata 2 ispada da je svaki sistem nosač brzine c (kao što je svaki vagon voza nosač moje brzine kretanja u njemu).
Postulat 2. treba doslovno shvatiti tako kao što piše - brzina svjetlosti u vakuumu - i nigdje više!
On se može primijeniti na bilo koji objekat ili pojavu koja se kreće u vakuumu nekom svojom brzinom 0 < c < ∞, ili 0 < v < ∞, (0 < v < c < ∞). Na tu brzinu prostiranja u vakuumu nema nikakvog uticaja brzina kretanja u vakuumu "emitera" ili "prijemnika" - detektora (svjetlosti). Ona je takva kakva jeste, inercijalna, kao i za sve druge objekte i njihove brzine u vakuumu! Takva je i brzina prostiranja zvuka u homogenoj materijalnoj sredini. I za zvuk i za svjetlost treba voditi računa da li je sredina prostiranja "nosač" ili nije "nosač" brzine - c.
Sve upućuje na činjenicu da je svjetlost kao elektromagnetna pojava nosač "sam sebi", (magnetna komponenta - nosač električnoj, a električna komponenta - nosač magnetnoj komponenti "elektromagnetnog oscilatora").
Na emitovanje brzine prostiranja svjetlosti u vakuumu (baš kao i na brzinu prostiranja zvuka u homogenoj materijalnoj sredini) nije moguće primijeniti mehanički "balistički princip".

Za svjetlost je bitan i drugi detalj: promjenom relativne brzine kretanja (emitera ili detektora) promijenit ćemo opažanje svjetlosti (opažanjem promjene broja pruga u jedinici vremena, opažanjem promjene talasne dužine i frekvencije, ali će nam uvijek umnožak iz frekvencije i talasne dužine dati „brzinu svjetlosti u vakuumu“-c:

To je "fizički osnov" za istinitost i primjenu postulata 2. kada se govori o svjetlosti i njenoj brzini u vakuumu. Drugi fizički osnov za mogućnost primjene postulata 2 u računanjima i algebarskim iskazima odnosi se i na "neku konstantu c " - koja je aritmetička sredina za brzine (c+v) i (c-v), u kojima nije nužno da brzina c bude brzina svjetlosti u vakuumu.
Osnova za matematičku primjenu tog postulata je odnos između aritmetičke, geometrijske i harmonijske sredine za brzine, vremenske intervale i odgovarajuće dužine. U samim formulama iz oblasti Ajnštajnove STR fizičari nisu uočili "uskrsnuće" „aritmetičke sredine - c“ - za brzine: (c+v) i (c-v), te aritmetičke sredine t za odgovarajuće dužine i vremenske intervale.
Ta osobina brzine c omogućava nam i postulat 2. i primjenu c = c , ali i ne samo onda kada je c brzina svjetlosti u vakuumu, već u svim mogućim primjerima brzina: 0 < v < c < ∞ , bilo kojih intenziteta, i konkretno osmišljenih i posmatranih inercijalnih kretanja. Tako, na primjer, u ovoj algebarskoj fizičkoj i geometrijskoj istini:

a) (ct + vt) : c = 2t1 , ili , b) (ct – vt) : c = 2t2 , lijevo (ct + vt) je stvarnost, a desno (2ct1 ) je mogućnost (i obratno, u zavisnosti šta i kako konkretno posmatramo i mjerimo, a šta izračunavamo), brzine c i v mogu imati bilo kolike skalarne vrijednosti, brzina c ne mora biti brzina svjetlosti.

Umjesto stvarne, objektivno istinite, relativne brzine (c + v), ili relativne brzine (c - v) koristimo mogućnost, moguću brzinu c, kao aritmetičku sredinu na određenoj dužini.

Slično (korištenje geometrijske sredine) imamo i u jednoj od važnijih Ajnštajnovih formula (fizička, algebarska i geometrijska istina, koju Ajnštajn pogrešno tumači i primjenjuje):

. Primjenjujući postulat 2. i dijeleći obje strane sa c dobijamo jednu od osnovnih Ajnštajnovih formula:
koju Ajnštajn iskazuje u ovom obliku: . Formula je tačna i istinita za sve moguće brzine (0 < v < c < ∞) i zbivanja koja posmatramo. Pogrešno je Ajnštajnovo tumačenje fizičke stvarnosti koja se tom formulom opisuje prilikom opisa inercijalnih relativnih kretanja. U navedenom ne postoji i kretanje l0 = ct0 , to je samo mogućnost, koja se može obistiniti i eksperimentalno provjeriti i potvrditi, ali u nekom drugom i drugačijem zbivanju. To je jedan od izrazitih primjera gdje Ajnštajn poluistinu (moguću istinu) protura kao (stvarnu) istinu jednostavnim govornim iskazom: "Njemu će - "posmatraču će" - proteći vrijeme t0 ", "kako je c brzina i za unutrašnjeg "posmatrača" onda je...", "za njega je...", "on će vidjeti", "njemu će se dogoditi", "on če zaključiti". Sve neki "mutavi posmatrači", kojima A. Ajnštajn određuje i šta će misliti, šta će vidjeti, šta će biti njihova stvarnost, šta će mjeriti i šta će zaključivati. Tako ispadne kao da to u njihovo ime ne razmišlja i zaključuje A. Ajnštajn , već Ajnštajn sugeriše da je to njihova stvarna fizička istina!
U stvarnosti mjerimo samo jedan vremenski interval, vrijeme t, t' ili t0 , druge izračunavamo, kao mogućnost, koja se
može ostvariti, obistiniti i eksperimentalno provjeriti i potvrditi. Nikad se konkretno i eksperimentalno u istom fizičkom sadržaju ne mjeri i ne provjeravaju oba vremenska intervala.